Primamo narudžbe non-stop svih dana u tjednu!
DOMAĆA SUŠENA ZAČINJENA GOVEDINA
PONUDADOMAĆA SUŠENA ZAČINJENA GOVEDINA (BEEF JERKY) prava je proteinska bomba zbog niskog udjela masti i vlage. Upravo ju zbog toga redovito upotrebljavaju profesionalni vojnici, profesionalni sportaši te svi koji nakon napornog treninga ili rada trebaju novu snagu. Na primjer, 30 g nemasnog goveđeg mesa sadrži otprilike 7 g bjelančevina. Uklanjanjem 15 g vode iz mesa, omjer bjelančevina se povećava na skoro 15 g bjelančevina u 30 g sušene govedine i sadrži samo sedam grama masti.
Domaću sušenu začinjenu govedinu (Beef jerky) pripremamo po starim recepturama takozvane metode sušenja na niskim temperaturama sa solju i začinima. Trenutno proizvodimo „originalni” okus, Čili-Sriracha i Original dimljeno.
POVIJEST BEEF JERKY-a
Nije tajna da volimo sušeno meso i želimo znati sve o ukusnom sušenom mesu. Postoji
mnogo povijesnih dokaza da su ljudi širom svijeta konzumirali ovu ukusnu i zdravu hranu već jako dugo vremena.
Pretražili smo svijet po svim skrivenim ćoškovima i tamnim stranama povijesti kako bismo Vam mogli predstaviti povijest BEEF JERKY-a.
Sušenje mesa već je dugo omiljeni način za čuvanje i konzumiranje hrane. Skoro svako meso može se osušiti.
STARI EGIPT
Jedan od najstarijih dokaza o sušenju mesa pronađen je u Egiptu. Stari su Egipćani prije tisuću godina sušili meso u velikim količinama, vjerojatno postavljanjem narezanih traka od mesa na sunce. Arheolozi su to otkrili kada su našli sušeno meso konzervirano u grobnicama. Meso se u sušenom obliku nije raspalo niti su ga napali insekti i zbog toga je bilo duže postojano - posebno u grobnici.
JUŽNA AMERIKA
Riječ „JERKY“ potječe iz jezika Quechua starosjedioca u Južnoj Americi. Imperij Inka proizvodio je „ch`arki“ sve od 1550. godine. „Ch`arki“, što znači „sušeno meso“, bio je proizvod na području Anda. Ch'arki je bio napravljen od svih vrsta narezanog i od kostiju odvojenog mesa, iako su najviše upotrebljavali meso Alpake i Lame koje su autohtone vrste u regiji, a u to vrijeme su već bile udomaćene. Ch`arki su upotrebljavali i španjolski osvajači na tom području. Španjolci su bili impresionirani ch`arki-jem i s vremenom su ga donijeli natrag u zapadnu Europu.
SJEVERNA AMERIKA
Starosjedioci sjeverne Amerike proizvodili su „jerky“ varijaciju zvanu „pemmican“. Sušeno bi meso, masti i suhe bobice zgnječili i zamiješali u „pemmican“ koji je bio vrlo tražen. Pemmican je bio omiljen među istraživačima, pionirima i prvim doseljenicima zbog dugog roka upotrebe i jednostavne prenosivosti. Pemmican potječe od riječi Cree koja dolazi od masti i ova je jerky-u slična namirnica postala predmet trgovanja mnogih starosjedilačkih američkih plemena. Pemmican je bio napravljen od mesa koje su koristili američki starosjedioci. To je obično bilo meso bizona, jelena, srne i losa. Prvi proizvođači pemmicana upotrebljavali su brusnice i Saskatoon bobice. Druge bobice, kao što su borovnice i trešnje, korištene su samo u svečanim prilikama kao što je, recimo, svadba. Proces izrade pemmicana razlikuje se od drugih vrsta jerky-a. Meso je bilo narezano na tanke kriške i potom sušeno ili na vrućem suncu ili na laganoj vatri sve dok meso nije bilo suho i krhko. Onda su suhe komade mesa drobili kamenjem sve dok ne bi dobili jako male komadiće ili čak mesni prah. Nakon toga su zdrobljeno meso pomiješali s istopljenom masti. Suho voće su upravo tako drobili kamenjem te ga dodali mješavini mesa i masti. Rezultat je bio pemmican koji je imao mnogo kalorija i masti. Postojala su tri zabilježena načina konzumacije pemmicana. Prvi, i najjednostavniji, bio je da su ga konzumirali takvog kakav je. Drugi je mogao biti pripremljen u varivu, gdje su ga pomiješali u vodi zajedno s brašnom, divljim lukom i krumpirom. Takvo varivo se zvalo „rubaboo“. Treći način, koji su vidjeli lovci na Great Plains, bio je pečeni pemmican pripremljen sam ili s krumpirom i lukom. To su zvali „rechaud“.
STARI RIM
Coppiette" je talijanska inačica jerky-a. To su bili suhi mesni štapići koje su proizvodili iz konjskog ili magarećeg mesa, a upotrebljavali su ih prvenstveno siromašni seljaci. Meso od buta narezali bi na kriške i polako bi ga dimili sve dok se ne bi osušilo i omekšalo. Upotrebljavali su također i kozje i ovčje meso. Coppiette potječe iz Castelli Romani iliti rimskih gradova, odnosno područja malih gradova na jugoistoku antičkog Rima. Meso je bilo začinjeno solju, komoračem i komadićima crvenog papra koji su davali okus tim suhim mesnim štapićima. Mesni štapići bili su povezani u paru po kojim je „copiette“ dobio svoje ime „maleni parovi“. Obično se sušio ispred ognjišta ili kamina 60 dana. Zbog toga je obično bio pripreman u zimskim mjesecima.
ZAPADNA AFRIKA
Etiopljani imaju već dugu povijest proizvodnje jerky-a kojeg su nazvali „Quanta“. Narezane trake od mesa bile su začinjene solju, crnim paprom i tradicionalnim etiopskim začinima berbere ili awaze (čili mix). Berbere je mješavina začina koji uključuju čili paprike, češnjak, đumbir, bosiljak i Fenugreek (grčko sijeno). To je omiljena mješavina začina u kuhinji Etiopije i Eritreja. Drugi oblik jerky-a koji možemo pronaći u zapadnoj Africi zove se „Kilishi“. Smatra se za poslasticu u Haus Landu, regiji u Nigeriji i Niger s ponešto stanovništva u Kamerunu, Obali Bjelokosti, Čadu, Togu, Gani, Sudanu, Gabonu i Senegalu. Kilishi je često beef jerky od goveđeg mesa, iako se mogu upotrijebiti i ovce i koze. Svaki ud je oslobođen od kostiju, a potom je svaki mišić narezan na tanke, listiću slične komadiće. Listići mesa ostavljani su da se osuše na suncu, nakon čega su ih potapali u umak od kikirikija, vode, luka i začina. Potom su listiće ostavljali kako bi se osušili, a onda bi ih ispekli na žičanoj mrežici. Tako konzervirani Kilishi može se čuvati nekoliko mjeseci.
JUŽNA AFRIKA
Povijest BEEF JERKYa ima korijene i u Južnoj Africi. „Biltong“ je na nizozemskom sastavljena od „bil“, što znači stražnjica, i „Tong“, što znači jezik ili vrpca. Domoroci Južnoafrikanci poput Khoikhoa pohranjivali su meso tako što su ga narezali na trake te posolili i ostavili ga da visi dok se ne osuši. Za veći dio stanovništva u regiji sušeno je meso bilo od osobitog značaja za preživljavanje. Europski istraživači pokušali su uzgajati stada životinja, ali to je trajalo godinama. Prvo im je bilo potrebno konzervirano meso prije i tako su sastavili izraz biltong. Povijest okrivljuje Voortrekkerse, grupu nizozemskih pionira, za širenje popularnosti biltonga na sjeveru 1800. godine. Biltong je napravljen vješanjem mesa na zraku za razdoblje od otprilike dva tjedna, a bio je poznat i kao meso od četrnaest dana. Ljudi su biltong pripremali u hladnim zimskim mjesecima kad je hladnoća pomagala kod sprječavanja razvoja bakterija. Tradicionalno su biltong marinirali u octu nekoliko sati, onda su marinadu bacili, a meso začinili solju i začinima. Mješavina začina sastavljena je od kamene soli, prženog korijandera, crnog papra i smeđeg šećera. Ocat je velik ubojica bakterija dok začini imaju sva antibakterijska svojstva.
KINA
Kineski povijesni oblik jerky-a zove se bakkwa i predstavlja slano sušeno meso obično napravljeno od svinjetine. Tehnika sušenja donesena je iz drevne kineske tehnike za konzerviranje mesa i slovi za delikatesnu. Meso za bakkwa narezano je tanko, marinirano i osušeno na zraku, prije nego ga se kuha nad vrućom pločom.
